Na poziv Milosrdnih sestara Svetoga Križa provela sam u društvu s nekoliko djevojaka vikend u njihovom samostanu u Zagrebu. Kroz molitvu, radionice i razgovor osluškivali smo što Gospodin želi od nas. Promatrajući život u samostanu mogu reći da je to jedan uhodani kolektiv u kojem sestre osim molitve imaju i razne ostale dužnosti koje obnašaju svakodnevno. Tako su neke zadužene za kuhanje, rad u vrtu, čišćenje, neke su zaposlene u raznim državnim institucijama poput bolnica ili škola, dok mlađe sestre se još pretežno školuju. U sklopu samostana je i dječji vrtić koji pohađa oko 80 djece. Moram priznati da je sam ambijent i više nego lijep, od predivnog ogromnog vrta, zelenila, šume što je sve u vlasništvu sestara čini ovaj samostan doista ugodnim za svakodnevni život. Kroz molitvu, klanjanje i malu duhovnu obnovu osluškujući Isusa vratila sam se doma zahvalna upravo Njemu što mi je kroz otvorenost i srdačnost sestara pokazao kako izgleda biti Njegovom zaručnicom, i možda potaknuti sebe ili druge na razmišljanje o pozivu redovništva. Naravno da pjesme i smijeha nije nedostajalo, i upravo je u tome bit života u samostanu da ne živiš za zajednicu nego za Krista i da za Njega i zbog Njega budeš sretna ujedno izgrađujući tu zajednicu u ljubavi prema Zaručniku. Molimo Boga za nova duhovna zvanja, a moje najdraže sestre Dijanu, Branimiru i Doru nosim u srcu i molitvama do budućeg susreta.

Tatjana Šargač