Dnevnik XXV. Hoda franjevačke mladeži
Od 22. srpnja do 3. kolovoza bili smo na XXV. Hodu franjevačke mladeži. Ovogodišnja ruta kenula je od Iloka pa sve do Vođinaca. Geslo hoda bilo je „Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33)
U nedjelju, 22. srpnja nas devet framaša iz Frame Osijek – Jug II, krenuli smo prema Iloku. Tamo smo se susreli sa ostalim framašima iz drugih područnih bratstava. Kada smo se svi okupili, podružili smo se i ispričali. Uputili smo se prema crkvi na misu koju je predvodio područni duhovni asistent fra Davor Filko.
Nakon mise imali smo klanjanje, na kojem smo izvukli „ovčice“ za koje ćemo brinuti i moliti cijeli hod. Poslije klanjanja, krenuli smo na večeru te čuli sva pravila ovogodišnjeg hoda, kako bi cijeli hod bio potpun i svima ugodan. Imali smo uvodni rad po skupinama na kojem smo se svi međusobno upoznali, zabavljali i igrali igre. Večer smo završili večernjom molitvom te smo svi otišli na počinak.
U ponedjeljak, nakon tjelovježbe, započela je prva ruta hodanja ove godine. Iz Iloka smo se zaputili prema Bapskoj. Imali smo kratak odmor u Šarengradu, gdje smo izmolili jutarnju molitvu. Oko podneva smo stigli u Bapsku. Župljani župe Svetog Jurja su nas s radošću i veseljem dočekali. Nakon ručka i kratkog odmora, imali smo pokorničko bogoslužje te nagovor. Nagovor je držao fra Dragutin Bedeničić te nas na tom nagovoru priredio za ispovijed. Nakon ispovijedi, otišli smo proslaviti svetu misu uz fra Drageca.
Nakon večere, u dvorani smo imali svjedočanstvo mladog bračnog para Zorana i Josipe Babić, koji su bivši framaši Frame Osijek-Tvrđa. Ispričali su nam svoj put ljubavi te sve uspone i padove na tom putu. Nitko na njihovo svjedočanstvo nije ostao ravnodušan. Puni dojmova nakon prvog dana lako smo usnuli u san željno iščekujući sljedeće jutro.
Nakon što su framaši probudili framašice u 5:30 te nakon doručka nastavili smo svoj hod iz Bapske prema Tompojevcima. Ruta je bila dugačka 25 km. Tema dana je bio strah, a misao dana “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jer 29, 11).
Nakon prijeđenih desetak kilometara imali smo pauzu u Lovasu gdje smo izmolili jutarnju molitvu i imali kratki nagovor. Nastavili smo svoj put i oko 12:30 stigli u Tompojevce. Domaćini su nas radosno dočekali i primili na tuširanje, a poslije smo imali ručak i poslijepodnevni odmor.
U 16 sati imali smo nagovor fra Dragana Grizelja koji je rekao da je najveći čovjekov strah od smrti, ali mi smo već jedanput prošli smrt u majčinoj utrobi te da je važno o svome strahu pričati s ljudima. Uslijedio je rad u skupinama u kojemu je svaka skupina dobila zadatak napraviti skeč.
U 17:30 sati bila je krunica, a zatim sveta misa te nakon toga večera. Na večernjem programu predstavili smo skečeve i čuli svjedočanstva bivših framaša našeg područnog bratstva, fra Marka Vele o pozivu i fra Ivice Janjića kako mu je bilo evangelizirati na festivalu Ultra u Splitu.
Buđenje četvrtog dana bilo je u 5:30. nakon doručka krenuli smo na još jednu rutu od 22km. Ovu rutu smo, kao i druge, popratili pjesmom i molitvom. Imali smo doručak u Berku, gdje smo i izmolili jutarnju molitvu časoslova uz kratak nagovor fra Ivice Janjića. Nakon dolaska u pastoralni centar u Nijemcima, krenuli smo na tuširanje po obiteljima koje su nas s radošću primile. Poslije toga imali smo ručak, a nakon ručka smo imali slobodno vrijeme i odmor. Nagovor nam je držao fra Ivica Janjić koji nam je pojasnio što je otpor i naučio nas da imamo tri uzroka otpora, a to su svijet, đavao i tijelo.
Nakon nagovora je uslijedio rad u skupinama gdje smo razgovarali o tome što nam najviše pruža otpor i kako se njega riješiti. Misu nam je predvodio monsinjor Ivan Ćurić, generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji nam je propovijedao o žrtvovanju zajednice. Nakon večere je uslijedio večernji program u kojem smo gledali kratke filmiće o obiljetnici 25. godine postojanja Frame i motivacijske govore bivših framaša da izdržimo ovaj Hod do kraja i da ne odustajemo.
Nakon filmića smo imali igru s puno zagonetki. Za kraj igre smo napravili lađu kao simbol prepuštanja Bogu da nas vodi. Nakon igre nam je uslijedila večernja molitva Časoslova, a potom smo se svi uputili na spavanje kako bismo se odmorili za sutrašnji dan.
Peti dan, ujutro odmah nakon buđenja imali smo doručak nakon kojega smo krenuli prema Otoku. Ruta hodanja bila je duga oko 12,5 kilometara i bila je kraća nego prijašnjih dana pa je i nama bilo lakše doći do cilja. U Komletincima smo stali na odmor i jutarnju molitvu uz kratki nagovor. Kada smo došli u Otok, išli smo se otuširati po obiteljima te u 13 sati imali ručak. Predivni ljudi iz Otoka su se potrudili pripremiti ukusnu i hranu vrijednu hvale.
Nakon ručka, imali smo slobodno vrijeme i u 16 sati uslijedio je nagovor sestre Marte Kovačić s temom o Božjoj pomoći. Saznali smo da je Božja pomoć zapravo naša molitva njemu da nam pomogne. Također, saznali smo da postoji nekoliko vrsta molitve te da trebamo razmišljati o izgovorenim riječima u molitvi.
Nešto kasnije imali smo rad u skupinama koji smo zaključili tako što smo pisali naše osobne zahvale Isusu za sve ono što nam je darovao. U 18 sati imali smo molitvu krunice, a nakon toga euharistijsko slavlje te potom jednako ukusnu večeru. Oko 21 sati krenuli smo do centra Otoka, gdje smo svojom pjesmom, plesom i pripremljenim programom svjedočili našu vjeru, a nakon svjedočenja vratili se u Osnovnu školu te molili večernju molitvu i otišli na počinak.
Najteži dan Hoda bio je pred nama jer je to bila najduža ruta ovogodišnjeg Hoda koja se dodatno produžila zbog neočekivanih radova na cestama. Ustali smo se rano u zoru, a nekolicina framaša ustala se malo ranije kako bi budila framašice. Oprali smo zube, spremili torbe, doručkovali te se zaputili na dug put do Cerne. Većinu puta smo propješačili kroz šumu te smo bili spašeni od nemilosrdnog ljetnog sunca. Put je bio ispunjen pjesmom, molitvom i radošću unatoč mnogim žuljevima i bolovima. Prolazili smo kroz Gradište, gdje smo i stali izmoliti jutarnju molitvu časoslova te su nam se tamo također priključile i sestre križarice.
Na putu kroz naselja pozdravljali smo mnoge ljude te dijelili djeci bombone, a mnoge bake pustile su suze radosnice koje bi nam poslužile kao motivacija da ne odustajemo od našeg cilja.
Dolaskom u Cernu dočekani smo od strane mještana jer smo tu noć bili smješteni po obiteljima. Nakon ručka i prijeko potrebnog odmora, uslijedio je duhovni nagovor te rad u skupinama nakon čega je došla misa te večera. Vrhunac dana bio je plenum na kojem su sve skupine svoje radove predstavile u obliku komičnih skečeva. Nakon večernjeg programa zaputili smo se obiteljima gdje smo i prespavali.
Sedmog dana, nakon spavanja po obiteljima, svi smo se okupili kod župne crkve Svetog Mihaela Arkanđela te započeli novi dan našeg Hoda. Na prvom stajalištu, u Prkovcima, izmolili smo jutarnju molitvu, okrijepili se i nakon toga nastavili našim putem do Vođinaca. Tijekom cijelog prijepodneva pjevali smo i pozdravljali ljude te smo tako svjedočili našu vjeru.
Druga stanka bila je u selu Retkovci koje je ujedno posljednje selo prije našeg cilja u Hrvatskoj – Vođinaca. Prije samog ulaska u Vođince, izmolili smo Krunicu Božanskog milosrđa te tako upotpunili naš zadnji dan Hoda u Hrvatskoj. U Vođincima su nas dočekali mladi iz župe Kraljice Svete Krunice, odveli nas do škole i mi framaši smo, po našem običaju, otrčali zadnjih 100 metara do škole te time završili sve rute hodanja. Ukupno smo prešli oko 116km.
Nakon tuširanja i malog odmora imali smo ručak i nagovor na temu ljubavi koji je vodio fra Matija Marijić. U radu u skupinama pridružili su nam se mladi iz domaće župe koji su nam ujedno pripremili ručak i večeru te se potrudili da nam bude što bolje. Prije same mise, župnik je rekao nekoliko riječi o župi i izmolili smo krunicu.
Večer smo upotpunili framaškim pjesmama, klanjanjem koje je vodio fra Matija i svjedočenjem domaćina i naših framaša, potom se zaputili nazad u školu gdje smo večerali, spremili se za Italiju te smo se malo poslije ponoći zaputili u Asiz.
Nakon desetak sati putovanja, ako ne i više, stigli smo u Padovu. Bilo je izuzetno vruće i bili smo jako umorni, ali nas to nije sprječavalo da se bolje upoznamo sa važnim znamenitostima.
Posjetili smo raskošnu i bogato uređenu baziliku svetog Antuna Padovanskog i ondje imali misu, ali s obzirom na malo vremena koje smo imali nakon mise, nismo puno toga u bazilici uspjeli vidjeti.
Nakon kratkog vremena provedenog u Padovi, uslijedio je doručak poslije kojega smo pošli u dio Padove gdje je Leopold Mandić provodio svoje vrijeme. Obišli smo taj dio i pomolili se na njegovu grobu, zaputili se do autobusa te krenuli za Asiz.
U autobusu smo se družili, pjevali, slušali fra Matijine viceve… U večernjim satima stigli smo u prekrasni Asiz. Večerali smo, zajedno se pomolili te pošli na počinak kako bismo sljedeći dan bili što odmorniji.
U ovih devet dana framaš nauči toliko toga što običnom čovjeku ne bi palo na pamet (npr. ako se u busu želiš naspavati, zauzmi pod). Buđenje u prekrasnoj Italiji uz pjesmu i jutarnju rutinu, svjež zrak i rana jutarnja molitva – jutarnji razgovor s Bogom i priprema za ostatak dana… Gotovo da u zraku možeš vidjeti entuzijazam.
Obilazak Asiza – grada kojeg ćemo u ovih nekoliko dana upoznati kao rodno mjesto svetoga Franje. Ima li boljeg dana za obnovu krsnih obećanja od prvoga dana, kao priprema za sve što sljedi? Dok smo se po suncu i vrućini penjali prema crkvi svetog Damjana, mislili smo kako ovom putu nema kraja, ali uz pjesmu i poticaje drugih stigli smo i do bazilike svete Klare, a kasnije i katedrale svetog Rufina.
U svakoj crkvi izmolili smo zahvalnu molitvu i osjećali strahopoštovanje jer hodimo istim mjestima gdje je i naš serafski otac kročio. Molitva na tim mjestima u tišini i osami, vrijeme za razmatranje vlastitih postupaka i ostalih stvari koje su svi dobro prihvatili i iskoristili bili su sve što nam je trebalo, ali kako je čovjek i tjelesno biće, oko 13 sati bilo je vrijeme za ručak. Klasična talijanska tjestenina i na radost svih nešto konkretnije – meso.
Ispunjeni ne samo hranom nego i Božjim blagoslovom kojeg smo dobili od naših fratara, započeli smo prvi međupodručni rad u skupinama s temom vječnosti. Upoznavanje framaša iz drugih bratstava i razmjena mišljenja, opuštena atmosfera, ozarena lica, ali ipak ozbiljni razgovori opisuju narednih sat i trideset minuta zajedničkog rada.
Slobodno vrijeme provodili smo u proučavanju grada, razmjeni ideja, veselju, a neki i u molitvi jer je u blizini Porcijunkula. Nakon napornog dana vratili smo se nazad na tuširanje i večeru i ono najvažnije – večernju molitvu i prekrasan pogled na talijanske gradove noću, svježinu noći i razbistrivanje misli, predanje Bogu i bratstvo okupljeno oko jednog cilja, a to je slijediti primjer svete Franje i uzdizati Krista.
Naš 10. dan Hoda započeo je kao i dan prije, buđenjem u 7 sati i doručkom, zatim smo se zaputili na malo duže putovanje do Greccia, no zabavili smo se jer smo vrijeme u busu ispunili jutarnjom molitvom, pjesmama, igrama i veselim druženjem. Nakon svete mise koju je predvodio naš bivši područni duhovni asistent, fra Marko Neretljak, a koju je animiralo Zagrebačko područno bratstvo Frame, zajedno smo prikazali žive jaslice.
Po tome je Greccio i poznat – to je mjesto gdje je sveti Franjo napravio prve žive jaslice. Onda smo imali malo slobodnog vremena za obilazak izložbe jaslica koja je nevjerojatno raznolika, za kupovinu suvenira i za još malo druženja i slikanja u tom predivnom krajoliku. Nakon ručka uputili smo se prema Fonte Colombu. Tamo smo imali priliku vidjeti mjesto gdje je sveti Franjo nacrtao prvi tau i tako prihvatio taj simbol za simbol svoga reda. Također smo vidjeli mjesto gdje se Franjo molio Bogu da može napisati Pravilo Franjevačkog reda.
Osjećaj kada se prolazi tim povijesnim mjestima ključnim za franjevaštvo, kada se doslovno hoda Franjinim stopama je neopisiv. Nakon tog divnog iskustva uputili smo se natrag prema Domus Pacisu na zajedničku večeru sa svim područjima gdje smo nastavili druženje započeto prijepodne. Za kraj dana vratili smo se u naš smještaj, izmolili večernju molitvu časoslova i otišli na spavanje.
11. dan je započeo uobičajenom framaškom rutinom; buđenje, doručak i jutarnja molitva nakon koje smo se zaputili prema Asizu, točnije prema bazilici svetog Franje. Osim obilaska same bazilike, kao i Franjina groba, sudjelovali smo na euharistijskom slavlju s ostalim framašima Hrvatskoga nacionalnog bratstva Frame.
Nakon svete mise uslijedio je ručak pa odlazak na La Vernu – brdo na kojemu je sveti Franjo dobio stigme. Na La Verni smo imali obilazak mjesta stigmatizacije, otkrivanje ovčica, vrijeme za osamu, ali i klanjanje kojim smo zaključili dan i naša razmatranja te molili Gospodina da nas vodi na našem zemaljskom putu. Ispunjeni radošću, poslije klanjanja otišli smo na večeru, izmolili večernju molitvu, pjevali i družili se u našoj posljednjoj noći u Italiji na ovome hodočašću, nakon čega smo otišli na spavanje kako bismo se pripremili na vrhunac koji nas je čekao, ono zbog čega smo i došli – potpuni oprost.
Nakon više od 114 prehodanih kilometara, popraćenih bolovima svih vrsta, žuljevima, znojem i umorom, svi smo radosno dočekali ovaj dan, vrhunac i cilj našega Hoda. Nakon jutarnjeg buđenja našeg fra Matije pjesmom “Kraljice neba”, doručka i jutarnje molitve, uputili smo se na svetu misu u baziliku svete Klare zajedno sa Zagrebačkim područnim bratstvom Frame.
Nakon misnog slavlja uslijedilo je slobodno vrijeme te ručak i odmor, tj. iščekivanje potpunog oprosta. Kada je došao red na nas, Framu iz Hrvatske, svi zajedno (nas više od 200), formiralo je redove držeći se za ruke. Izgledali smo kao vojska svetog Franje, kao Kristova vojska. Dok smo čekali da poljubimo zemlju, stiskali smo jedni drugima ruke od sreće i nestrpljenja. Osjećao se pravi duh zajedništva jer svi smo bili tamo s istim ciljem. Nakon što smo poljubili vrelu zemlju, uputili smo se prema Porcijunkuli glasno vičući “Mir i dobro!”, više nitko nije mislio na umor i vrućinu.
I tako smo svi prošli kroz Porcijunkulu, svi smo zadobili potpuni oprost. Bilo je tu puno suza, smijeha i zagrljaja, a najviše plesa i pjesme u velikom slavlju koje je uslijedilo. Došlo je vrijeme večere i pripremanja za polazak kući, no naša braća i sestre iz Bosne i Hercegovine došla su do nas i započelo je još jedno veliko slavlje na livadi ispred Domus Pacisa. Ipak, bilo je vrijeme za polazak.
U autobusu smo mogli posvjedočiti svoj doživljaj i iskustvo Hoda, a nakon toga smo svi zaspali, svladani umorom, ali radosni i odmorni duhom. Slušajući svjedočanstva, došli smo do zaključka da smo svi mi došli na ovaj Hod neraspoloženi, rastrgani u duši, ne očekujući ništa. Došli smo pronaći i izgraditi sebe i ne, to nije sebično od nas jer ako ne promijenimo sebe, kako ćemo onda mijenjati druge ili svijet?
Došli smo sa svojim problemima, brigama, izmoreni i opterećeni, a odlazimo obogaćeni za još jedno novo iskustvo, novo prijateljstvo. Odlazimo ispunjeni i osnaženi vjerom i nadom u Krista te ohrabreni jer znamo da je On uz nas i da je pobijedio svijet!

XIII. Duhovni kapitul frame
Ovogodišnji duhovni kapitul Frame održao se od 14. do 16. rujna u Retkovcima pod geslom “Budi svetac u trapericama i tenisicama!“. Na kapitulu je sudjelovalo četvero naših framaša koji je započeo okupljanjem u poslijepodnevnim satima u osnovnoškolskoj dvorani. Uslijedio je uvodni pozdrav područnog vijeća, zatim smo se zaputili u crkvu na krunicu i svetu misu te večeru. Nakon večere održan je zanimljiv večernji program tijekom kojega smo, podijeljeni u grupe, igrali igru “Volim Framu”. Igra se sastojala od kvizova i igara pogađanja kroz koje smo se nastojali pobliže upoznati s Framom, životom svetog Franje te našim područnim bratstvom. Prvi dan završili smo molitvom časoslova i odlaskom na spavanje. Nakon doručka i molitve časoslova smo slušali predavanje pod nazivom „ Zamijenimo statut ljubavlju“ čiji je autor fra Vjeran Lazić, a kako nije bio u mogućnosti da održi predavanje, fra Andro Tomislav Gluščić, duhovni asistent frame Vukovar-Borovo naselje, odradio je taj posao. Cilj predavanja bio je da shvatimo kako je za sve što činimo kao mladi ljudi, katolici, framaši, potrebna ljubav. Mi kao framaši pridržavamo se svog statuta, on je naš zakon. To može zvučati zastrašujuće i ozbiljno. Ako se statuta držimo zato što vjerujemo da moramo, onda smo tu pogriješili. Ako se statuta držimo iz ljubavi i jer smatramo da će tako biti bolje i nama, ali i našim bližnjima, onda smo na dobrome putu. Nakon predavanja održan je rad u grupama i plenum na kojem smo pokazali plodove svojeg rada preko zabavnih skečeva i nekoliko pjesama. Poslije ručka slijedio je popodnevni program u kojem smo se pjevajući zaputili do obližnjeg groblja udaljenog oko četiri kilometra, točnije održali smo jedan “mini hod”. Na groblju je fra Vinko Brković održao kratki nagovor u kojem smo promišljali o našoj povezanosti s Bogom, želji da budemo sveti te o vječnom životu. Posebno je lijepa bila gesta kada je svatko od nas odabrao jedan grob koji je bio prazan ili zapušten te se pomolio za tu dušu za koju vjerojatno nema više tko moliti. Cijeli put natrag do crkve proveli smo u šutnji pripremajući se za ispovijed. Nakon ispovijedi molili smo krunicu i sudjelovali na svetoj misi. Dan smo završili klanjanjem koje je predvodila s. Doroteja Krešić, članica Milosrdnih sestara svetog Križa iz Đakova, sa svojim kandidaticama. Zadnji dan našega druženja započeli smo časoslovom nakon kojega je slijedio završni rad u grupama te plenum gdje se svaka grupa predstavila na poseban način kroz skeč, pjesmu, Facebook-stranicu i slično. Kapitul smo zaključili nedjeljnom svetom misom. Nakon ručka došlo je vrijeme za pakiranje i polazak domovima. Ako se netko još pita kako biti svetac i to u trapericama i tenisicama, vrlo je jednostavno. Budi skroman i ponizan. Posveti Bogu svaki dan i sve svoje poslove. Sve što činiš neka bude prožeto ljubavlju i na veću slavu Božju. Neka svi u tvom životu i blizini prepoznaju Onoga koji nas sve ljubi. Nastoj oko toga da budeš svet u onome što radiš, u svakodnevnim stvarima i obavezama jer svetost nisu velika djela kojima se svi dive.

XI. nacionalni seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvu Frame održao se u Šibeniku na Šubićevcu od 27. do 31. kolovoza na kojem je sudjelovalo 70-ak framaša iz cijele Hrvatske, a među njima su bile i dvije framašice iz naše Frame. Geslo ovogodišnjeg seminara bilo je „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6,8).
Nakon uvoda i euharistijskog slavlja, Ivan Školka, nacionalni voditelj formacije, održao je predavanje o vođenju bratstva, poteškoćama koje se javljaju u bratstvu te načinima kako se s njima suočiti. Potom su se framaši podijelili u grupe u kojima su svakoga dana određeno vrijeme razgovarali o predavanjima toga dana. U utorak je tema bila Euharistija pa je fra Jerko Kolovrat održao predavanje „Bog čovjeku“, dok je poslijepodne s. Mirjam Jerković održala radionicu „Čovjek Bogu“. Dan je bio zaključen klanjanjem kojeg je predvodio fra Mario Radman. Srijeda je bila posvećena apostolskoj pobudnici pape Franje „Radujte se i kličite“, o kojoj je govorio Pero Mihaljević iz OFS-a. Nakon rada po područnim bratstvima, svoje svjedočanstvo o Frami, OFS-u te o obiteljskom životu i križevima koje je prihvatio, govorio je Marin Krapac, također član OFS-a. Večernji program toga dana činile su različite igre koje je osmislila framašica Matea Čelik, a svaka od njih temeljila se na vrlinama nekih svetaca. Četvrti dan bio je posvećen karitativnom djelovanju, stoga su se framaši podijeljeni u skupine zaputili u dom za starije i nemoćne, centar za djecu s teškoćama u razvoju, Caritas, pučku kuhinju i svjedočenje po gradu. U poslijepodnevnim satima framaši su obišli katedralu svetog Jakova i susreli se sa šibenskim biskupom mons. Tomislavom Rogićem, a euharistijsko slavlje održalo se u crkvi svetog Frane koja je ujedno i nacionalno svetište svetog Nikole Tavelića. Nacionalni seminar završio je u petak svetom misom nakon koje su se framaši uputili svojim kućama i mjesnim bratstvima kako bi sve naučeno mogli primijeniti.