Cvjetnica – liturgijska čitanja uvode nas u tjedan proslave velikih otajstava muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. S Kristom ulazimo u Jeruzalem kličući zajedno s istim onim Jeruzalemcima koji će za koji dan svoga Kralja pratiti do Golgote. Isti narod koji ga na Cvjetnicu pozdravlja sa “Hosana” uskoro će vikati: „Raspni ga!“ Nije li to slika ljudskoga srca? Srce koje voli, ali i izdaje. Srce koje slavi, ali i zaboravlja. Isus je znao što ga čeka i znao je da samo probodenim srcem može izliječiti podvojenost ljudskoga srca.

Pred nama je križ. To je središte naše vjere – simbol koji su u početku mnogi odbacivali kao sramotu i ludost, a koji je po Kristu postao mjesto Božje objave – u kojem se razotkriva tko je Bog i tko smo mi. Križ je Božji govor svijetu, ne samo riječima, nego i djelom. Križ ne nudi teorije, nego predanje. Ne traži tumačenja, nego daje odgovore. Što se doista dogodilo na križu? Što uopće znači da je Isus umro za nas?. Isus nije umro da bi nas Bog mogao voljeti. Isus se predao na smrt zato što nas Bog već voli. Križ je znak te ljubavi. Neka nam to bude temelj vjere: križ ne mijenja Boga, nego objavljuje Boga koji je ljubav. To je početak evanđelja. To je naš mir. To je nada koju nosimo u svoje domove, u bolesti, u sumnje. Križ je lice Božje ljubavi do kraja – križ nije zadnja riječ niti je križ Božji poraz. Križ je Božja vjernost do kraja. Krist ne umire zato što je izgubio, nego umire jer je dovršio poslanje koje mu je Otac povjerio. On ne umire s riječima razočaranja, nego ostvarenja: „Dovršeno je“. Isusov posljednji uzdah nije bio uzdah nemoći, nego usklik pobjednika. Svojim posljednjim dahom udahnuo je novi život svemu stvorenome.

Ovo je slika života, ovo je slika čovjeka – Evo čovjeka! Svatko u životu nosi svoj križ i svoje patnje, kakve god one bile. Hoće li ta patnja ugasiti u nama ljubav, strpljivost i dobrotu srca ili ćemo se s njom znati nositi na način da se i za nas bude moglo reći: „Evo čovjeka!“.