Iz životopisa sv. Franje (Legenda maior sv. Bonaventure):

Tko je kadar prikazati žarku ljubav kojom je plamtio Zaručnikov prijatelj Franjo? Sav je naime, obuzet plamenom Božje ljubavi, izgledao kao neki užareni ugljen (Ps 18,13–14). Čim bi čuo za »Božju ljubav«, odmah bi živnuo, ustitrao, rasplamtio se kao da mu je vanjskim glasom taknuta unutrašnja struna srca. Pružanje takva uzdarja za milostinju smatrao je plemenitom rastrošnošću, a one koji su je manje cijenili od novca smatrao je neljudima. Već je sama neprocjenjiva vrijednost ljubavi Božje dovoljna da sebi pribavimo nebesko kraljevstvo, pa zato moramo mnogo ljubiti ljubav Onoga koji je nas mnogo ljubio. A da bi ga sve poticalo na Božju ljubav, radovao se svim djelima Gospodinovih ruku (Ps 92,5) i po promatranju se divnih prizora uzdizao do smisla i uzroka sviju stvari. Među lijepim je stvarima motrio Najljepšega i po stopama utisnutim u stvari posvuda je slijedio Ljubljenoga. Od svega je sebi pravio ljestve po kojima se uspinjao da zagrli onoga koji je sav poželjan (Pj 5,16–17). Žarom je nečuvene pobožnosti u pojedinim stvorovima kao u potočićima kušao onu izvornu dobrotu i slušao kao neku rajsku pjesmu u suglasju snaga i čina koji su im dani od Boga. Po uzoru na kralja Davida umiljato ih je poticao da hvale Gospodina.

Isus Krist propeti neprestano je poput stručka smirne boravio na njegovu srcu (Pj 1,12). Po izvanrednom se žaru ljubavi želio u njega posvema preoblikovati. Po daru se posebne pobožnosti prema njemu od svetkovine Bogojavljenja kroz četrdeset neprekidnih dana – u ono naime vrijeme kad je Gospodin skrovito boravio u pustinji – povlačio na samotna mjesta i zatvarao u ćeliju. Neprekidno se, koliko je mogao, uzimajući neznatne količine hrane i pića, prepuštao postu, molitvi i Božjim pohvalama. Silan ga je osjećaj tako unosio u Krista, ali je i Ljubljeni isto tako uzvraćao njemu povjerljivom ljubavlju te se činilo kao da je sluga Božji pred sobom neprestano osjećao nazočnost samog Spasitelja, kao što je to jednom zgodom u povjerenju otkrio braći. Prema sakramentu Gospodinova Tijela plamtio je žarom svih srdaca. Zanosno se divio onom uzvišenom dostojanstvu i neshvatljivoj ljubavi. Često se tako pobožno pričešćivao da je i druge poticao na pobožnost. Kad bi pristupio slatkom blagovanju neokaljanog Jaganjca, činilo se kao da je duhom pijan i mnogo je puta upadao u zanos.

Izvanredno predanje i ljubav neprestano su ga uzdizale k božanskim stvarima te je njegova osjećajna naklonost sve više rasla prema predstavnicima prirode i milosti. Kakvo onda čudo ako je njega, koga je ljubav srca pobratila s ostalim stvorovima, ljubav Kristova učinila bratskijim prema onima koji su obilježeni slikom Stvoriteljevom i otkupljeni krvlju Spasiteljevom. Nije se smatrao prijateljem Kristovim ako se ne bi brinuo za duše što ih je Krist otkupio. Naglašavao je da se ništa ne smije pretpostavljati spasu duša. To je napose dokazivao time što se Božji Jedinorođenac udostojao za duše visjeti na križu. Odatle mu ona izdržljivost u molitvi, dosjetljivost u propovijedi i zanos u pružanju primjera. Zato, kad god bi mu se predbacivalo da je prestrog, tada bi rekao da je drugima dan za uzor. Rekao je: »Kad bih govorio ljudske i anđeoske jezike, a ljubavi ne bih imao (1 Kor 13,1–3) i kad bližnjima ne bih pružao primjere kreposti, drugima bih koristio malo, a sebi ništa.«